Tuzlanski TAXI

Tuzlanski taxi

Mnogi Tuzlaci se sjećaju vremena kada je u Tuzli bilo samo par taksija. Koristili su ih samo rijetki, malo dubljeg džepa, uglavnom naši iz dijaspore, „jugovići“ kad sa glavne autobuske stanice, krenu kući. Ostali vrlo rijetko ili nikako. Jednostavno, taksi je bio skup.

Nakon rata, pa evo sve do danas, sa tendencijom da će tako ostati, taksi je postao sredstvo masovnog javnog prevoza. Taksijem se sada voze svi. Razlog je vrlo jednostavan. Cijena taski prevoza jednaka je cijeni prevoza javnim gradskim saobraćajem. Marka i pol duž sjeverne i južne gradske magistrale, a ako taksi malo skrene, to je već dvije marke.

Nisam siguran da je to dobro ali moram, usput, reći da građani Tuzle nikada nisu imali bolje gradske autobuse, modernije, čistije i „ekološki osvještenije“.

Za razliku od taksija u gradovima bližeg i daljeg zapada, njujorškog žutog, londonskog crnog ili minhenskog bijelog, tuzlanski taksi nema neka prepoznatljive odrednice. Uglavno su to uvozni polovnjaci i po koji novi jeftini „prašinar“. Zimi su skoro svi prljavi od blata, izvana i iznutra,a ljeti se to malo promijeni. Ima vlasnika taksija koji o tome vode računa, i ljeti i zimi, pa im je auto svako jutro čist, a i oni u autu. Obrijani i uredni. Njima pohvale i svaka čast.

Oni drugi o tome, uglavnom, ne vode računa, pa kad uđeš u taksi, zamoliš Allaha da te sačuva i da, ne daj Bože, ne ograjišeš. Oni, mlađi taksi vozači, od obrazovanja uglavnom imaju vozački ispit, malo škole, rijetko zanat, a radit neće pogotovu neki teži i odgovorniji posao, koji bi im po svemu pripadao. Obično imaju neki “papir”. Kako god, važno je da imaju nekakvu platu, da rade lahak posao, nemaju ambicija ni vizija, pa dok traje – traje. „Državi“ je važno je da ne dolaze na biro za zapošljavanje.

Kad sjedneš u taksi, rijetko si sam. Dok putnici ulaze i izlaze iz taksija, dok svi šute, odmah možeš poznati ko je zaposlen, a kome vožnju plaća babo? Oni zaposleni ili penzioneri sa mizernim penzijama, voze se za marku i pol, pa poslije malo pješače, a oni što im babo plaća, đaci, studenti, razni zgubidani i zgubidanke itd, oni bi da ih taksi doveze do pred vrata, za dvije marke. To je pravilo. Izuzecima čast.

Vratimo se taksi “šoferima”. Čim taksi krene, da bi valjda uštedio na gorivu, taksi vozač, ručicu mjenjača što prije prešalta u četvrtu ili petu brzinu. Motor stenje, ali važno je da „štedi gorivo“. Odkud im to – ne znam, ali znam da to ne funkcioniše, ni teorijski ni praktično. Ne bih im „solio pamet“.

Čim napolju temperatura malo poraste, tuzlanski vozači taksija su presvuku u „atlet majice“, u neke kratke pantalonice, sa jeftinim naočalama, na ćelavoj obrijanoj glavi. Vruće im je. Lijeva ruka je isturena kroz prozor. Maše nekim „pinkušama“ i nekim kvazi frajerima, koji su mu jarani i pored kojih ne može proći, a da ih glasno ne pozdravi i nešto bezvezno upita ili kaže. Ako su odmakli, mobitel nije odmakao i glasni razgovor se nastavlja upotrebom savremenih IT tehnologija. Sloboda je opet zijanila, „Fukare“ su nervozne, a u pitanju je čast. Nema veze što je to zabranjeno, što je upotreba sirene zabranjena. Važno je da putnici nisu policija.

Ako je napolju malo toplije, peškir je oko vrata, prozori su širom otvoreni i putnik ima osjećaj da se ne vozi u taksiju nego na motoru. Dama uđe u taksi sa jednom, a sa drugom frizurom izađe iz taksija. Ne smije ni da pisne, jer taksi vozač zna sve i savršeno je vaspitan, kulturan i načitan.

Ako radi „klima“, auto je rashlađen do smrzavanja tako da putnik koji ulazi u taksi doživi, u najboljem slučaju, toplotni šok, parezu facijalis ili ga u najboljem slučaju, poslije od promahe zaboli glava. Važno je da se ne šlagira. Putnici u taksiju su tu potpuni marginalci jer, Bože moj, njemu je vruće. Itd.

Ovo je slika tuzlanskih taksija. Možda sam ovo malo iskarikirao ili sam bio malo više ironičan, ali ciničan nikako. Sve je istina.

Nevjerovatno je da gradska komunalna ili neka druga inspekcija ne kontroliše rad taksija i kako se niko ne brine o kvalitetu usluga javnog prevoza. Bit ću slobodan pa reći, da se možda ovo moje pisanje ne uklapa u način kako se „dodjeljuju“ taksi stajališta. Sve mi liči na privatni tal ili javno-privatno partnerstvo sa naglaskom na privatno.

Nema nikakvog opravdanja da, institucionalno, građani ne mogu da daju ocjenu ili kvalificiraju javnu taksi uslugu, a da to ima nekakvu težinu sa pravnim posljedicama. Bilo bi dobro i potpuno logično da se uvede nekakav pravilnik koji predviđa negativne poene ili nešto slično, pa kad se više građana požali na kvalitet taksi usluga, vozač izgubi licencu.
Mislim da bi to bilo dobro. Vozači taksija nisu deficitaran kadar, ima ih dovoljno, pa neka se takmiče. Pa i da ih nema.

Na kraju, ne znam šta o ovome misle građani Tuzle, šta misli naš gradonačelnik, pogotovu ako znamo da se oko tih „taksi stajališta“ po čaršiji ispredaju razne priče. Pozdrav svima! (Piše: Nermin BIJEDIĆ)

Izvor

Share
This